20. april 1999.

Žive mete

    Iz dana u dan gledamo njihove slike na televiziji i u novinama, popraćene vijestima o tome kako Srbi prkose bombardiranju. Stoje na mostovima i drže se za ruke, ili se okupljaju na trgu usred Beograda gdje se svakodnevno održavaju rock koncerti. Na grudima nose pričvršćenu papirnatu metu. Riječ meta ispisana je na engleskom jeziku, jer je poruka namijenjena strancima, zapadu, svijetu koji se urotio protiv njih. Iste takve papirnate mete njihovi aktivisti dijele ljudima koji sudjeluju u demonstracijama protiv bombardiranja na ulicama njemačkih ili talijanskih gradova. Novinari izvještavaju da su mete u modi, velike odštampane na majicama ili sasvim male poput znački koje se onda nose u zapučku. U kratko vrijeme Srbi su nametnuli metu kao svoj zaštitni znak, znak pod kojim jedinstveno, hrabro i odlučno zajedno prkose cijelome svijetu. Noseći ga na sebi oni se pretvaraju u živu metu i tako svima stavljaju na znanje da su NATO bombe namijenjene ljudima, ma koliko zapadni političar tvrdili da to nije slučaj. I evo, kako bi im olakšali posao, oni sami na sebe stavljaju taj znak pa neka ih gađaju, njih, mirne i nevine građane jedne male, nepravedno napadnute zemlje.

    Ti se ljudi ne boje ni svoju djecu pretvoriti u žive mete.

    Magazin Time objavio je fotografiju djevojčice u crvenoj jakni koja u ruci drži papir s krugovima. Djevojčica je nije uzela sama, netko joj je stavio u ruke. I taj netko, njezin otac, majka, učiteljica, susjed,  ; poigrao se sa simbolikom mete na izvanredno ciničan način. Staviti taj znak na dijete, dakle u ovom slučaju zaista nevino ljudsko biće, a biti građanin Srbije, znači postupiti krajnje cinično. Svi još pamte slične fotografije iz Sarajeva od prije par godina na kojima su djeca poput te beogradske djevojčice. Ali ta djeca na sebi nemaju metu, oni jesu meta. Na fotografijama i slikama koje pamtimo oni su mrtvi ili ranjeni, pogođeni snajperom ili granatom, svejedno. O jednoj takvoj djevojčici koja je divno plesala CNN je prošle godine prikazao dokumentarni film. U filmu, njena majka pokazuje plesnu haljinicu, torbicu, njene cipele. Nakon Sarajeva, kada djeca jesu predstavljala mete, ni za jednu normalnu osobu nije više moguće upotrijebiti metu na ovaj način. Osim očito u sistemu poremećenih vrijednosti i izvrnutih značenja, u autističkom carstvu Srbije.

    I tako, u Beogradu sije proljetno sunce dok nevini građani-mete stoje i slušaju koncert, zatim odlazi kući. Ručaju, čitaju novine, spavaju, gledaju vijesti, idu na posao, tuširaju se, peku kolače. Noću ih uznemiravaju eksplozije kakve rafinerije tvornice ili ministarstva, plamen koji se diže do neba i strah da bi rakete mogle pasti petsto metara lijevo ili desno. Ali za razliku od građana Sarajeva, građani Beograda uprkos slučajnim žrtvama kojih ima nisu meta. Oni to znaju i to noć čini podnošljivom, uprkos strahu. Istovremeno, nekoliko stotina kilometara dalje neki drugi građani te iste države Srbije danima stoje u blatu, na kiši. Bilo da je to na granici sa Makedonijom u koloni od 25 kilometara, na prijelazu Blace gdje 50. 000 ljudi živi i umire bez hrane i medicinske pomoći ili natiskani u izbjegličkim kampovima preko granice u Albaniji. Oni se nemaju kuda vratiti, nemaju ni kuće, ni ručka, ni vijesti, ni koncerta, niti domovine. Ništa. Njima ne treba papirnata meta, ne trebaju im simboli. Oni znaju da jesu mete, svaki muskarac, žena, dijete. Milion Albanaca sa Kosova je već raseljeno, što je samo ljepša riječ za etničko čišćenje.

    Ali oni su - Albanci. Oni su nešto drugo. Naime, u tom poretku stvari u kojem Srbi sebe doživljavaju kao žive mete i u kojem meta postaje simbol nevinosti jednog naroda - u tom logičkom obratu postaje moguće reći da su Albanci zaslužili takvu sudbinu. Jesu li podržavali UCK teroriste i nezavisno Kosovo? Jesu li zazivali NATO intervenciju? Pa eto im nezavisnosti, eto im NATOA.... Tih skoro milion građana Srbije istjeranih iz domova, preko pedeset razorenih kosovskih sela, ne zna se koliko ubijenih civila, sve to u predodžbi čovjeka koji sluša koncert usred Beograda nema nikakve veze sa njim, baš kao ni bombardiranje. Kao ni sa građaninom Aleksinca čija je kuća slučajno pogođena i sa njegovom ženom koja ranjena leži u bolnici. Oni su očajni. Zašto im se to događa? ©to su oni to skrivili? Oni su obični ljudi koji rade svoj posao, učitelji, penzioneri, studenti a ne političari. Ne znam zašto nas bombardiraju, kaže žena čija je kuća srušena. I sada se ti isti ljudi građani Srbije koji nisu Albanci jer Albanci su odavno isključeni ne samo iz građanskog nego iz ljudskog statusa - ti isti kojih se nije ticalo ni Sarajevo ni Srebrenica, ni Dubrovnik ni Vukovar, pa čak ni Drenica ni Račak - oni se usuđuju paradirati sa metom na grudima. Godinama su odbijali shvatiti da su u ratu. Rat ih se nije ticao, rat je bio negdje drugdje. Ali sada su odjednom postali žrtve i zato nose mete, vjerojatno posve nesvjesni nepodnošljive simbolike te ideje. Njihove su ruke čiste a savjest mirna i to dok su na Kosovu njihovi sinovi, koji se naravno brane od terorista.

    Mirni građani koji protestiraju na proljetnom suncu ili navečer, uz svjetlost upaljenih svijeća (još jedna pervertirani simbol mira) još uvijek odbijaju razumjeti da je ovo njihov rat sve tamo od 1987, 1991, 1992, ma koliko oni sebe doživljavali kao žrtve a ne protagoniste. Nitko od tih građana ne očekuje da se vesele bombardiranju vlastite zemlje. Ali autizam koji demonstriraju posve je strašan, neshvatljiv. K tome, staviti metu na dijete i zamišljati da tako šalješ poruku svijetu o svojoj nevinosti jest groteskna laž. Jer Srbi u Srbiji nisu žrtve - Albanci su njihove žrtve. Njihov fascinantni autizam ogleda se upravo u odbijanju da to shvate čak i kad su kažnjeni, kad su bombardirani. Oni se još uvijek ne pitaju: što smo mi učinili? Jesmo li možda ipak negdje pogriješili? Taj nedostatak svake sumnje, svake upitnosti nad svojim djelima je zapanjujuća i zastrašujuća. A odgovor koji ne žele čuti je sasvim jednostavan. Jesu, oni, građani Srbije sami su odgovorni za situaciju u kojoj su se našli, oni su sami odgovorni za bombardiranje, kao što su odgovorni za stradanje Albanaca i sva stradanja koja su uzrokovali ranije (kao što, usput rečeno, Hrvati jesu odgovorni za Dretelj i Krajinu). Njihova odgovornost sastoji se u tome da već više od deset godina sada i kroz treći rat, uzdržavaju na vlasti jednog te istog čovjeka, Slobodana Miloševića. Ta politička odgovornost umanjena je donekle sticajem povijesnih okolnosti (izlazak iz komunizma, nedostatak demokrats ke tradicije i jasne političke alternative) ali ne i moralna odgovornost. Međutim, srpski građani ni dan danas ne povezuju bombardiranje sa Miloševićevom vlašću, a Miloševićevu vlast sa svojom odgovornošću. Ni jedna se vlast pa čak ni diktatura, ne može ordžati bez makar prešutne podrške građana.

    I dan danas čak i kad se usude nešto reći protiv Miloševića srpski intelektualci i opozicija ne spominju Albance i njihova stradanja. Oni su u stanju lamentirati nad time kako im Zapad nije pomogao, kako ih nitko ne razumije, a istovremeno potpuno ignorirati patnju svojih sugrađana, kao da ne postoje. Zato nitko od njih ne može biti lišen odogovrnosti za održavanje Miloševića na vlasti, pa makar oni te odgovornosti ne bili svjesni. Nisu znali za stradanja Albanaca? Nisu čuli? Baš šteta. Mogli su i čuti i saznati da su samo htjeli. Ali oni i ovoga puta, kao i ranije unisono i homogeno nastavljaju lagati svijetu u lice. Uprkos svjedočanstvima, izvještaj ima, snimkama - ukratko, činjenicama. Još je važnije, međutim, da nastavljaju lagati sami sebi, živeći u zatvorenom sistemu koji su sami stvorili.

    Zato smo svjedoci da se u Srbiji odvijaju dvije paralelne tragedije. Prva je stradanje albanskog naroda njihov egzodus koji neki već nazivaju genocidom. Ne pomaže sada podsjećati (ali ne bi trebalo ni zaboraviti) da njihovu sudbinu dijele i Hrvati i Bosanci ali i Srbi iz Krajine. Druga je tragedija autizam srpskog naroda koji nije svijestan svoje političke, moralne i povijesne odgovornosti. Milošević će u povijesti biti zapamćen kao zločina a možda će jednog dana odgovarati pred sudom i biti kažnjen za svoja zlodjela. Ali srpski narod, baš zato jer nije znao obračunati sa Miloševićem ne može ući u povijest samo kao nevina žrtva njegove diktature i agresije zapada.

    Uzalud im mete na junačkim grudima. Dok god se Srbi budu ponašali kao da su oni kao građani nevini, a krivi su samo političari, samo Milošević, ili Sešelj ili Drašković - dotle nema nade da se bilo što promijeni. Do tada će se čuditi, lagati i paradirati pred svijetom u grotesknoj karnevalskoj veselici na ulicama Beograda. Ni eventualni kompromis koji bi Miloševića ostavio na vlasti, niti potpuni poraz i kapitulacija nemaju značaja ukoliko Srbi ne shvate da je glavni dio posla na njima samima. Oni moraju obaviti ono što za njih ne može obaviti ni zapad, ni NATO, ni Soros, ni strani krediti, baš nitko drugi. Na njima je ne samo da sruše Miloševićev režim nego i zasljepljenost, pokornost, oportunizm, ravnodušnost, manipulaciju i strah na kojem taj režim počiva. Dakle, da osim promjene vlasti, shvate da moraju mijenjati sebe. Za početak, tako da u Albancima vide ljude. Da netko, barem netko od njih kaže koju riječ o Albancima, da ih uzme u obzir, da vidi njihovu patnju, da se sažali na njih. Nigdje ni traga te svijesti. Dapače, čini se kao da je ima manje nego ikada ranije. Za sada je meta kao pervertirani simbol srpskog stanja svijesti, jos uvijek u rukama djevojčice koju, uostalom, nitko ni ne gađa.

Slavenka Drakulić
poznata hrvatska disidentica